Poznati pisac Branko Ćopić, jedan od nastavljača tradicije seoske pripovetke realizma (Kočić, Ćorović, Veselinović), rođen je na današnji dan (1. januara) 1915. godine u selu Hašanima u Bosanskoj krajini. Učiteljsku školu je završio u Banja Luci, a Filozofski fakultet u Beogradu.
Humorista, autor rodoljubive i dečije poezije, jedan je od najplodnijih i najpopularnijih jugoslovenskih pisaca u periodu posle Drugog svetskog rata. Nažalost, 26. marta 1984. godine izvršio je samoubistvo skokom sa mosta „Bratstvo i jedinstvo“ u Beogradu (ovaj most se sada zove Brankov, ali ne po poznatom poscu.
Najpoznatija Ćopićeva dela su „Pod Grmečem“, „Doživljaji Nikoletine Bursaća“, „Gluvi barut“, „Osma ofanziva“, „Bašta sljezove boje“… Iza sebe je ostavio više od 50 pripovedaka, kratkih priča, romana i pesama i jedan je od najčitanijih i najplodnijih pisaca ovih prostora. U njegovim delima dominiraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata, a ona su, između ostalog, prevedena na engleski, nemački, francuski i ruski jezik.
Branko Ćopić bi danas napunio 106 godina, a ovo je prilika da vas podsetim na neke od čuvenih citata poznatog pisca:
● Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.
● Po šumi širom bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta, lovom se bavi obnoć i obdan s trista kopalja naoruža! I vuk i lija pa čak i ovca poznaju Ježa slavnoga lovca!
● Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom, no jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom
● Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.
● Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni! E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!
● Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera.
● I najzad, završivši pesmu i padajući na zemlju, cvrčak još poslednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bele smrti.
● Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva.
● Ispričaću priču vama, o bosanskim planinama, o Krajini, gnijezdu buna, kud protiče brza Una.
● I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato…
Pripremio: Pecina posla
Foto: YT Screenshot
Leave a Reply