Poznati pisac Branko Ćopić, jedan od nastavljača tradicije seoske pripovetke realizma (Kočić, Ćorović, Veselinović), rođen je na današnji dan (1. januara) 1915. godine u selu Hašanima u Bosanskoj krajini. Učiteljsku školu je završio u Banja Luci, a Filozofski fakultet u Beogradu.
Humorista, autor rodoljubive i dečije poezije, jedan je od najplodnijih i najpopularnijih jugoslovenskih pisaca u periodu posle Drugog svetskog rata. Nažalost, 26. marta 1984. godine izvršio je samoubistvo skokom sa mosta „Bratstvo i jedinstvo“ u Beogradu (ovaj most se sada zove Brankov, ali ne po poznatom piscu: https://pecinaposla.com/najcesce-zablude-o-srpskim-piscima/).
Najpoznatija Ćopićeva dela su „Pod Grmečem“, „Doživljaji Nikoletine Bursaća“, „Gluvi barut“, „Osma ofanziva“, „Bašta sljezove boje“… Iza sebe je ostavio više od 50 pripovedaka, kratkih priča, romana i pesama i jedan je od najčitanijih i najplodnijih pisaca ovih prostora. U njegovim delima dominiraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata, a ona su, između ostalog, prevedena na engleski, nemački, francuski i ruski jezik.
Branko Ćopić bi danas napunio 106 godina, a ovo je prilika da vas podsetim na neke od čuvenih citata poznatog pisca:
● Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.
● Po šumi širom bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta, lovom se bavi obnoć i obdan s trista kopalja naoruža! I vuk i lija pa čak i ovca poznaju Ježa slavnoga lovca!
● Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom, no jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom
● Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.
● Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni! E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!
● Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera.
● I najzad, završivši pesmu i padajući na zemlju, cvrčak još poslednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bele smrti.
● Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva.
● Ispričaću priču vama, o bosanskim planinama, o Krajini, gnijezdu buna, kud protiče brza Una.
● I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato…
Pripremio: Pecina posla
Foto: YT Screenshot
Leave a Reply